O nama

Visoko obrazovanje

Znanost

Vrednovanja

Ured ENIC/NARIC

Publikacije

Radionice

Uloga reakreditacije u hrvatskom sustavu visokog obrazovanja

Uloga i svrha reakreditacije
Reakreditacija kao postupak osiguravanja kvalitete institucije i/li programa postoji  danas u gotovo svim uređenim sustavima visokog obrazovanja. U svojoj suštini ona predstavlja jamstvo studentima i javnosti o kvaliteti  programa ili institucije na kojoj žele završiti svoj studij te je ujedno državna garancija zadovoljenja minimalnih uvjeta institucije ili programa što rezultira, između ostalog, i  njihovim financiranjem iz državnog proračuna. Isto tako, dodjeljivanjem akreditacije nekom privatnom visokom učilištu država ulijeva povjerenje i u taj sektor visokog obrazovanja, a  budući da je indikator kvalitete za instituciju s koje ili na koju nastavnik, odnosno, student dolazi, ona  olakšava mobilnost u nacionalnom te međunarodnom okviru.
Svrha ovog postupka je osiguravanje kvalitete programa i institucije te očuvanje vjerodostojnosti kvalifikacije koje jamči da je sadržaj programa koherentan i na zadovoljavajućoj razini, da ga izvodi adekvatan kadar na adekvatan način, da je nastavna i istraživačka infrastruktura na zadovoljavajućoj razini što u cjelini znači da država ima vjerodostojan sustav visokog obrazovanja u kojem svaka institucija, odnosno program, zadovoljava ovaj akademski prag.

Kakav model reakreditacije ima Republika Hrvatska?
Republika Hrvatska ima kombinirani model reakreditacije, gdje se, zbog svrsishodnosti i ekonomičnosti postupka provodi i institucionalna i programska reakreditacija u kojoj se provjeravaju dva elementa - zadovoljenje minimalnog akademskog praga te ocjena kvalitete gdje se procjenjuje da li institucije imaju procese i mehanizme za samopromišljanje i neprestano poboljšavanje programa, ali i svih segmenata unutar institucije. U tom kontekstu, Agencija za znanost i visoko obrazovanje provodi postupak koji je ujedno evaluiran i pozitivno ocijenjen od strane Europske mreže agencija za osiguravanje kvalitete (ENQA) sukladno principima dobre europske prakse.

Osnovni principi reakreditacije koju provodi AZVO, nalažu da visokoškolski programi trebaju biti prihvatljive kvalitete stoga je na samim visokim učilištima primarna odgovornost za kvalitetu, dok je odgovornost AZVO vanjski sustav osiguranja kvalitete koji institucijama daje dodanu vrijednost. Kako bi osigurala vjerodostojno i uvjerljivo ocjenjivanje AZVO koristi vrednovanje od strane domaćih i stranih stručnjaka temeljeno na dokazima navedenim u samoanalizi te prikupljenih tijekom samog posjeta. Na taj način reakreditacija postaje kvalitativan proces, a ne samo kvantitativan (provjera minimalnih uvjeta koji su najčešće numerički), budući da sadrži zaključke s preporukama za poboljšanje, a samo ocjenjivanje se vrši u skladu s europskim standardima. Naposljetku, tako koncipiran postupak potiče razvoj institucije i kulturu odnosa povjerenja budući da institucija ima mogućnost žalbe u svakoj njegovoj fazi.

Zakon o osiguravanju kvalitete u znanosti i visoko obrazovanju koji regulira ovakav postupak na nacionalnoj razini, obuhvaća odredbe u reakreditacijskim ciklusima od pet godina, o ocjeni kvalitete koja može utjecati na proračun javnih visokih učilišta te o pismu očekivanja koje može rezultirati zabranom upisivanja studenata. Ishod reakreditacije, koji je isto tako obuhvaćen navedenim Zakonom, može biti trojak; izdavanje potvrde za instituciju i programe, izdavanje pisma očekivanja s rokom za otklanjanje problema po čijem isteku slijedi pozitivna ili negativan ocjena te ukoliko minimalni uvjeti nisu zadovoljeni, izdavanjem uskrate za instituciju, program ili programe.

Kvantitativni i kvalitativni pokazatelji utjecaja reakreditacije na nacionalni sustav visoko obrazovanja
U dosada provedenim vrednovanjima u okviru postupka reakreditacije brojčani pokazatelji iskazuju da je pet institucija dobilo produljenje dopusnice, pet pismo očekivanja, šest pisma očekivanja sa zabranom upisa studenata u sljedeću akademsku godinu te je jedna institucija te 13 dislociranih studijskih programa dobilo uskrate dopusnice. Rezultati, dakle, pokazuju dosta nisku razinu zadovoljenja minimalnih uvjeta na razini programa i institucija što je rezultiralo njihovim gašenjem, dok su ostale institucije dobile smjernice za poboljšanje kvalitete, a pojedine pokazale i izvrsnost na nacionalnoj razini. Svakako jedan od kvalitativnih pokazatelja utjecaja reakreditacije na sustav je inicijativa za izvrsnost pomoću koje bi bilo moguće povećati međunarodnu vidljivost i prepoznatljivost hrvatskih institucija na europskoj i svjetskoj razini te potreba promišljanja o strategiji i financiranju znanosti i visokog obrazovanja.

Na način kojim se vrednuju institucije i programi, vrednuje se i postupak reakreditacije putem mehanizama komunikacije s visokim učilištima (sastanak s ravnateljima vrednovanih institucija), ankete visokim učilištima i članovima povjerenstava te analize cijelog sustava koja donosi sažeti prikaz provedenog ciklusa vrednovanja.
U kontekstu svega navedenog, reakreditacija osigurava vjerodostojnost hrvatskog obrazovnog sustava, uspješno potiče inovacije u vrednovanju akademske kvalitete te predstavlja izvrstan primjer državnog i akademskog partnerstva te pouzdanu i odgovornu  samoregulaciju.

Uloga reakreditacije u hrvatskom sustavu visokog obrazovanja

Ove internetske stranice koriste kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Postavke kolačića možete podesiti u svojem internetskom pregledniku. Više o kolačićima i načinu kako ih koristimo te načinu kako ih onemogućiti pročitajte ovdje. Klikom na gumb 'U redu' pristajete na korištenje kolačića.