(Akademska) kvaliteta

Kvaliteta u visokom obrazovanju predstavlja višedimenzionalan, višerazinski i dinamičan koncept koji se odnosi na kontekstualne postavke obrazovnog modela, misiju i ciljeve ustanove te specifične standarde danog sustava, učilišta, studijskog programa ili znanstvenog područja. Kvaliteta, prema tome, može poprimiti različita značenja ovisno o: a) razumijevanju interesa različitih sastavnica ili dionika sustava visokog obrazovanja (zahtjevi za kvalitetu koje određuje znanstveno područje / tržište rada / društvo / vlada / studenti); b) referencama kao što su inputi, procesi, outputi, misija, ciljevi itd.; c) značajke i obilježja akademske zajednice koje vrijedi ispitati te d) povijesno razdoblje u razvoju visokog obrazovanja. Prisutan je širok spektar definicija akademske kvalitete.

Kvaliteta kao izvrsnost: tradicionalan, elitistički akademski pogled koji smatra da samo najviši standardi izvrsnosti (koji obično podrazumijevaju veliku težinu i visoku razinu složenosti studijskog programa, ozbiljnost postupka testiranja studenata i sl.) pokazuju istinsku akademsku kvalitetu. Kvaliteta kao svrsishodnost: koncept koji naglašava potrebu postizanja ili usklađivanja s općeprihvaćenim standardima koje je utvrdilo akreditacijsko tijelo odnosno tijelo nadležno za osiguravanje kvalitete, pri čemu se naglasak stavlja na učinkovitost radnih procesa ustanove ili studijskog programa u ispunjenju navedenih ciljeva i misije. Katkad se kvaliteta u tome smislu označava kao: a) pristup „vrijednost za novac“ s (implicitnim) naglaskom na procjenu učinkovitosti korištenja inputa u postojećim procesima i mehanizmima ili kao b) pristup dodane vrijednosti u kojem se rezultati vrednuju u kontekstu promjena postignutih različitim obrazovnim procesima (primjerice proces učenja i nastave). Varijacija se ovoga posljednjeg odnosi na pristup kvaliteti kao preobrazbi koja je izrazito usmjerena na studente. Taj pristup gleda na kvalitetu kao na proces preobrazbe u kojem što je neko visoko učilište to bolje što ono bolje postiže cilj osnaživanja studenata specifičnim vještinama, znanjima i stavovima koji bi im omogućili da žive i rade u društvu znanja.
Kvaliteta kao primjerenost svrhe: koncept usmjeren na utvrđene ciljeve i misiju učilišta ili studijskog programa bez provjere sposobnosti samih procesa s obzirom na vanjske ciljeve i očekivanja. U okviru toga pristupa, moguće je razlikovati alternativne pristupe razvijene devedesetih godina prošlog stoljeća: a) kvaliteta kao prag uspjeha kojim se postavljaju određene norme i kriteriji koje svaki studijski program ili ustanova moraju dosegnuti da bi se smatralo kako su postigli zadovoljavajuću razinu kvalitete; u mnogim sustavima visokog obrazovanja u Europi koristi se varijanta koja definira kvalitetu kao osnovni/minimalni standard usko povezan s akreditacijom; u tom slučaju, polazi se od utvrđivanja minimalnih standarda koje visoko učilište odnosno studijski program mora zadovoljiti te stvaranja temelja za razvoj mehanizama unaprjeđenja kvalitete i b) kvaliteta kao zadovoljstvo korisnika, gdje se kvaliteta usko povezuje s rastućom važnosti tržišnih sila u visokom obrazovanju odnosno gdje se stavlja naglasak na važnost očekivanja korisnika obrazovanja (studenata, obitelji studenata, društva u svoj svojoj ukupnosti) i ostalih dionika.
Kvaliteta kao unaprjeđenje ili poboljšanje: usredotočenost na trajna poboljšanja pri čemu se naglašava odgovornost visokih učilišta da na najbolji način iskoriste autonomiju sveučilišta i akademske slobode. Postizanje kvalitete predstavlja temelj etosa znanosti i ideje da znanstvena zajednica sama najbolje zna što je to kvaliteta.
Svaki od ovih pristupa ima svoje prednosti i nedostatke te je više ili manje prilagođen određenom vremenskom periodu i/ili nacionalnom kontekstu. U smislu evolucije, prisutna su permanentna kretanja kao i oscilacije između relativnog i apsolutnog, unutarnjeg i vanjskog, osnovnog i naprednijeg odnosno sofisticiranijeg poimanja kvalitete. Međutim, integriranost sljedećih elemenata zajednička je svim ovim pristupima: a) zajamčeno ostvarenje minimalnih standarda i referentnih vrijednosti, b) kapacitet postavljanja ciljeva u diverzificiranom kontekstu i postizanje tih ciljeva uz dani input i varijable konteksta, c) sposobnost zadovoljenja zahtjeva i očekivanja izravnih i neizravnih korisnika i dionika te d) težnja postignuću izvrsnosti (Van Damme, 2003).